Tvoje se dijete ne igra samostalno i često traži tvoju uključenost u igru? I ja sam bila to dijete.
Vratit ću se nekoliko godina unazad i upoznati vas s malom Lucijom Paulom i njenom starijom sestrom Marijom.
Barbie svijet po cijeli dan
Najdraža igra bile su mi Barbie lutke. Mogla sam se satima igrati Barbie lutkama, oblačiti ih, graditi im kuću i kreirati njihov svijet. Često bih ostavljala čitavu konstrukciju po dnevnom boravku preko noći i jedva čekala sljedeći dan da nastavim gdje sam stala. Pitam se sada kako je upravo ova igra prevladala i postala ona u kojoj mogu provoditi vrijeme satima, uživati i zabavljati se.
Ljubav prema igri se uči
Odgovor je jednostavan, ljubav prema Barbie lutkama prenijela mi je moja 12 godina starija sestra Marija. Upravo zbog velike razlike u godinama zajednička igra nije bila moguća, tj. nije bila moguća s njene strane iako sam ja jako htjela da se ona igra sa mnom i smatrala sam je „božicom“ igre Barbie lutkama.
A zašto?
Zato što je Marija znala najbolje napraviti dijelove kuće koje nisam imala i zato što me baš ona uspjela uvesti u svijet mašte i beskrajnih mogućnosti u ovoj igri. Marija je nekoliko puta sudjelovala u izradi i pripremi same igre sa mnom kada je bilo potrebno zainteresirati me za igru.
Ti trenuci, u mojim očima, bili su dragocjeni.
Učenje po modelu
Još uvijek se sjećam načina na koji je slagala kauč od kuhinjskih krpa i posjedala likove iz moje priče na njega. Meni je to tada izgledalo kao najsavršeniji kauč koji može postojati u Barbie svijetu. Zamišljala sam ga kao da je pravi, neki veliki, lijepi, kraljevski. Od tog trenutka, svaki put sam u svojoj igri sama radila kaučeve po uzoru na Marijin model.
Mariji se nije dalo igrati sa mnom, a ja sam se ljutila
Kada bi Marija bila prisutna u kući, a ja sam se htjela igrati Barbie lutkama, uvijek bih je pozivala u svoju igru. Njoj se nikada nije dalo igrati sa mnom pogotovo kada bi došli do trenutka igre uloga. Postepeno, nije joj se više dalo ni kreirati namještaj ni oblačiti Barbie lutke, kao ni pripremati igru sa mnom.
U početku sam se ljutila na nju i htjela sam da sudjeluje. Značili su mi trenuci u kojima bi ona bila uključena u zajedničku aktivnost po mom izboru, ali ubrzo sam počela shvaćati da nju sama igra Barbie lutkama guši i da bi zajedničko vrijeme mogle provoditi drugačije.
Shvativši da se na taj način povezujemo i ona je potencirala nastavak suradnje po pitanju Barbie lutki, ali na drugoj razini.
Prenošenje elemenata igre u druge aktivnosti
Marija bi mi ukazivala na predmete oko mene koje mogu koristiti u igri te bi mi opisivala čemu bi mogli služiti i u što bi se mogli pretvoriti. Zajedno bismo maštale i promatrale okolinu kroz naočale „Ovo bi moglo trebati, ovo bi moglo biti.“ Takvi razgovori često bi prerasli i u zabavu jer smo i nepretvorivo pretvarale u nešto „za Barbie lutke“. Smijale bi se satima, vrijeme mi je uvijek prebrzo prolazilo u tim trenucima.
Također, uvijek mi je s putovanja donosila neke elemente igre ili posebne lutke koje se tada nisu mogle kupiti u Hrvatskoj. Takvi naizgled mali znaci pažnje imali su veliku vrijednost za mene, kao i za naš odnos.
Slušala je i moje prepričavanje igara i onoga što se događalo u mom svijetu. Bilo je to kao praćenje telenovele u nastavcima. Često je analizirala i uspoređivala njen način igre u djetinjstvu s mojim dajući mi tako nove ideje.
Na taj način, Barbie lutke postajale su naš alat za povezivanje iako se više nikad nismo zajednički igrale.
U samostalnoj igri počela sam se osjećati lijepo
Svaki put kad bih se počela igrati samostalno i kada bih izrađivala spomenute kaučeve, sjetila bih se Marije i osjetila bih toplinu oko srca. Također, glavna Barbie lutka zvala se „Marija“, a kupila mi ju je, naravno, Marija. Na taj način, osjećala sam se povezano sa svojom sestrom i kad je bila kilometrima daleko. Odlutala bih u svoj svijet i povezala se s Marijom. Osjećala bih se tada sigurno odlutati i maštati.
Poziv koji se ne odbija
Petnaestak godina kasnije, kad su Barbie lutke bile već dobar niz godina pospremljene, dobila sam jedan vrlo važan poziv.
Poziv od Marije koji je zvučao nekako ovako: „Luce, M&M imaju sto Barbie lutki, ali ne znaju se igrati. Moramo ih nekako naučiti, tj. ti moraš, tebi su Barbie lutke sad bliže. Ja sam sve zaboravila“.
Kao pravi učitelj koji zadatke prilagođava nivou znanja i mogućnosti učenika postavljajući ljestvicu uvijek malo više, tako je i Marija meni dala novi zadatak – naučiti njene kćeri onome čemu je naučila ona mene.
Prihvatila sam izazov i na sličan način odradila sam posao. Rezultat – Barbie lutke stare više od dvadeset godina zaživjele su u novim svjetovima. Još uvijek žive i rastu s Marijinim curama, a uskoro čekaju i moju djevojčicu.
A tko će nju naučiti? Zna se čiji je to sljedeći zadatak.
Nije mi se dalo
Jesu li me pozivale u igru i jesam li se igrala s njima?
Jesu i jesam, malo više nego Marija sa mnom.
Samo da zadovoljim onu svoju potrebu iz djetinjstva u drugoj ulozi i samo zato što sam imala teži zadatak – zajednička samostalna igra Barbie lutkama dvaju djevojčica.
Obavivši uvodni dio, prepustila sam ih njihovoj mašti i odlučila se ne petljati. Nisam imala poriv sudjelovati u tom dijelu.
Priznajem, nije mi se dalo.
Baš kao ni Mariji sa mnom. To je prirodno. Taj dio priče zdravo je i poželjno prepustiti onima koji to znaju bolje – djeci.
Pet koraka osamostaljenja u igri
Da sumiramo, djeca pozivaju odrasle osobe u igru kada im je potrebna dodatna motivacija, sigurnost i povezivanje s tom osobom. Dijete može, želi i razvojno je važno da u igri ostaje samostalno, stvara svoje svjetove i razvija maštu.
To možemo postići kroz ovih pet koraka:
- započinjanjem zajedničke igre
- kreiranjem okoline koja poziva u igru (kauč)
- kreiranjem elemenata u igri koje će dijete povezivati s nama
- prenošenjem elemenata zajedničke igre u ostale aktivnosti
- razgovorom o igri.
Želiš još ovakvih primjera i točnih koraka kako potaknuti dijete na samostalnu igru? Prijavi se na razvojni newsletter i saznaj kako.
