Pitanje svih pitanja, pogotovo na početku roditeljstva jest “Zašto, sad, plače?”. Kako da mu pomognem? Izgleda mi kao da ne znam što radim s vlastitim djetetom, nezadovoljno je.
Novorođenčad, u svim dijelovima svijeta, na samom početku komunicira jednako, jednim jezikom. Kroz plač. A razlozi zbog kojih plaču jednako su široki koliko i spektar senzornih osjeta i emocionalnih stanja koje beba u toj dobi ima. Od gladi, neugode, potrebe za blizinom, osjećaja mokre pelene, hladnoće, vrućine, boli…sve to izraženo je, u samim počecima, jedino plačem. Ovdje možeš pogledati kako razlikovati te prve plačeve.
Kako beba raste i razvija se, razvija se i diferencira njen plač sve do pojave pokazne geste i prvih riječi. Tada djeca sve više zamjenjuju plač govornim iskazom. Učeći ih o izražavanju svojih potreba i uspješnom nošenju s emocijama, roditelji, zapravo, preveniraju i zamjenjuju plač. Zamjenjuju ga društveno prihvatljivim i za dob primjerenim načinom izražavanja.
No i u toj starijoj dobi dogodi se da djeca plaču.
Zašto onda ipak djeca plaču?
Prema HJP, plač možemo definirati kao psihofiziološku pojavu svojstvenu čovjeku praćenu suzama koja je posljedica fizičke boli, tuge ili drugoga čuvstva (plač od radosti).
Odnosno, plač ostaje kao odgovor na, kako bi se u narodu reklo, prelijevanje čaše.
Koje čaše?
Čaše naše senzorne izdržljivosti nošenja sa situacijom, bilo fizičkom ili onom emocionalnom. Kada naša osjetila šalju prečesto ili previše jake podražaje do mozga, a mozak ih ne stiže pravovremeno obraditi. Trenutak u kojem ih ne može integrirati u sustav kako bi ponudio adekvatan odgovor i zadržao stabilnost sustava dovodi do tzv. overwhelminga ili preplavljenosti koja može i najčešće rezultira plačem.
Dob i količina plača obrnuto su proporcionalni
Što se tiče fizičke boli, sve je jasno. Dok si mali, svaka ogrebotina boli i plačeš. Kad si malo veći, ogrebotine ni ne primjećuješ, ali boli neki jači udarac ili lom kostiju. Kad si još malo veći, i to možeš izdržati, tvoja čaša senzorne izdržljivosti također raste, a plač se smanjuje.
No, ispričat ću ti jedan drugi primjer, onaj emocionalni, iz osobnog iskustva.
N. je ostala s mojom mamom, njenom bakom na čuvanju. Sve je bilo u najboljem redu, igrale su se, jela je, spavala je. Nije plakala. No, kad sam ja došla, kad me je ugledala, briznula je u plač. U tom trenutku moja mama kreće s objašnjenjem kako je baš do sada bilo sve uredu i kako su provele baš kvalitetno vrijeme zajedno pokušavajući me na taj način utješiti i ublažiti osjećaj tuge koji se stvorio između nas.
Zašto je moja djevojčica tako reagirala? Je li joj stvarno s bakom bilo loše?
Niti malo. Uživala je u rastu i razvoju novih iskustva, u suradnji s drugom osobom, u učenju iz novih situacija.

Ali, zašto se onda rasplakala?
Zato što je skup novih podražaja, načina reagiranja, čitanja neverbalne komunikacije kako bi surađivala, u ovom slučaju s bakom, bio za nju veliki izazov i njena čaša senzorne izdržljivosti punila se različitim senzornim podražajima. U čašu se ulijevalo more taktilnih, vidnih, okusnih, mirisnih i auditivnih inputa koji su drugačiji od onih koje ima priliku svakodnevno iskusiti sa mnom ili s C.
Osim toga, čitavo vrijeme moja desetomjesečna djevojčica trudila se ustati na noge, zadržati svoje tijelo i ravnotežu, prelaziti prepreke. Dodamo li tome i igru koju je pratila i kreirala s bakom, pa zatim situacije hranjenja i uspavljivanja na način na koji radi to s njom, zasigurno vidimo da je tu bilo puno posla. Puno podražaja i puno sadržaja u čaši senzorne izdržljivosti. I u svemu tome, za vrijeme boravka s bakom, uspjela je održati mirnoću.
Svaka čast, čestitam njenom malom mozgu na uspješnoj integraciji.
Jesam li ja kap koja je prelila čašu?
Moja pojava donijela je drugo more u, sada, premalu čašu. Poznato more. More koje izaziva najljepše fizičke i emocionalne reakcije. Mama djetetu.
I naravno da se rasplakala.
Od svega skupa. Od emocija koje su je prevladale. Od mog dodira, mirisa, okusa, od mog glasa. Od jake propriocepcije koju sam joj zagrljajem pružila. Da. Baš od toga. I zato što to može.
Naučila je, pravovremenim odgovorom na dosadašnje iskazivanje emocija plačem, da ćemo ih uvijek prihvatiti.
Dakle, logičan slijed je plač. Razvojni plač na putu stvaranja suradničkog odnosa.
Plač je prilika koja se ne propušta
Suradnički odnos roditelja i djeteta gradi se baš u ovakvim situacijama. Pravilnim odgovorom na preplavljenost ili eng.overwhelming dajemo djetetu signal da potpuno razumijemo što se događa, da mu znamo i pružamo podršku i oslonac te da nam uvijek može povratno doći s plačem. Ili u starijoj dobi s iskazom o izazovu s kojim se nosi. A to je moguće jedino ako zna da će biti prihvaćeno. E, baš zato, prilike plača i pozivi kroz plač ograničeni su.
Hvatanjem svake prilike plača i preplavljenosti za povezivanje smanjujemo količinu plača u budućnosti, odnosno direktno utječemo na kapacitet čaše senzorne izdržljivosti. Zanimljivo koju moć imamo! Koristiš li je? Ako ti može pomoći kako se nositi u izazovnim situacijama, svakako pogledaj ovu tehniku.
Plač u meni budi sreću
Sretna sam kad mi N. da pravovaljani odgovor na situaciju. Kad iskomunicira plačem. Sretna sam kad znam da je njena čaša bila prepunjena, a da se prelila baš senzornim podražajima koje je dobila od mene. Znam da je sve uredu. Znam da raste i razvija se. Znam da je iz čaše koju je punila s bakom naučila puno, znam da će sljedeći put kapacitet čaše biti veći. A i moje srce skupa s njim.
Znaš li u svakoj situaciji zašto plače?
Sljedeći put kad čuješ ili promisliš “Zašto plače, pa nije mu ništa?” ili “Što sad opet plače?” zastani. Pozivam te da razmisliš zašto. Treba li ti pomoć u očitavanju situacije plača? Znaš li koji senzorni inputi tvom djetetu prelijevaju čašu? Adresu već znaš.
Predlažem da mi na bilo kojem kanalu ostaviš samo poruku sadržaja “:(“.
Znat ću o čemu se radi.
2 Responses