Kako je i zašto emisija “Dobro jutro, Hrvatska” postala naš jedini tv program?
Vratit ćemo se par koraka unazad, bilo je to možda tjedan dana nakon poroda, prvi posjet patronažne sestre. Između ostalih savjeta koje nam je dala, rekla je: “Ovdje vam je previše tiho, beba će vam se naviknuti na tišinu. Upalite barem tv da nešto govori u pozadini.” I tako smo mi, poslušni mladi roditelji, držali uključen tv i pozadinsku buku kako našoj bebici ne bi bilo previše tiho.
Nismo imali potrebu gledati nešto na tv-u, naš cijeli svijet, sve serije, filmovi i emisije bile su u malim okicama ispred nas.
I tako dan po dan, mi uključujemo tv po naputku kako ne bi bila tišina, potpuno nevino, nerazmišljajući o ostalim faktorima. Tj. ne baš potpuno bez pameti, odlučila sam da kanal koji će biti uključen bude HRT 1 jer se tu najčešće govori, većinom je sadržaj na hrvatskom i bebi će biti ugođaj najsličniji našim razgovorima u pozadini.
Stvarno, djelovalo je. Beba je mogla spavati uz tv, nije pretjerano reagirala na ostale glasove kada bi netko s nama pio kavu ili razgovarao dok ju hranimo/presvlačimo/uspavljujemo. Činilo se kao dobar potez.
Počela je razvijati ovisnost
Sve do navršenih otprilike 2 mjeseca. Jedno jutro, ritualno nakon hranjenja i presvlačenja, stavila sam svoju bebicu u gnijezdo na, za to, određeno mjesto na kauču i uključila tv – Dobro jutro, Hrvatska!. Otpjevala sam uvodnu pjesmu s Majom Blagdan i krenula pripremati sebi doručak. Iz kuhinje sam pogledala na bebu i šokirala se. Moje dijete, od 2 mjeseca, ima zalijepljene oči na tv-u. Iste sekunde doletjela sam do nje kako bih provjerila taj zaključak. I da, ljutila se kada sam pokušala zakloniti tv. Tražila je pogledom tu vizualnu stimulaciju, a mobil s igračkicama primjerenim dobi koji je bio obješen poviše nje nije ni gledala, a kamoli dodirivala ili pokušavala nešto novo naučiti. Hej, 2 mjeseca i ovisna je o ekranima?! Kako se meni to dogodilo? Kako sam zaboravila sve što znam?
Bio je to u mojoj glavi “STOP!”. Ugasila sam tv i odjednom je zavladala tišina i realnost. Naša djevojčica počela se buniti, negodovati i tražiti našu pažnju. Doručak nisam pojela u miru, morala sam je uzeti, ljuljati i pjevati uz pokoji gutljaj jutarnje kave. E, tako izgleda roditeljstvo. Zašto pjevam pročitaj ovdje. Ovo prije je bio samo privid idealnog, rekla bih, instagramičnog trenutka. Beba u gnijezdu, mirno leži i ne zahtjeva ništa, mama potpuno opušteno pije kavu i jede doručak. Vlada mir, sigurnost i ljubav u zraku. Možeš mislit’.
Sloboda "kaosu"
Od tog dana zavladao je kaos, ako ćemo po mjerilima slika na društvenim mrežama, ali u našim dušama zavladao je mir. Ono što od tada nudimo svom djetetu smo mi i interakcija s nama na najvišoj razini, a nakon toga ostali poticaji i podražaji. Učimo je samostalnosti i regulaciji bez ekrana, a pozadinska buka nam ionako nije bila potrebna. Dapače, istraživanja pokazuju da upaljen televizor u pozadini dok se dijete igra negativno utječe na razvoj pažnje i koncentracije jer česte promjene slike i zvuka odvuku djetetovu pažnju i prekinu samostalnu igru. Iako se nama odraslima čini kao bezazlen i sasvim običan trenutak, takvi mali prekidi igre na svakodnevnoj razini dovode do većih izazova kasnije, od motoričkog nemira do nemogućnosti koncentriranja na jedan zadatak u izvođenju od početka do kraja.
Želim li to za svoje dijete u budućnosti? Ne. Želim li da bude samostalna i da raste i razvija se sukladno dobi? Da. A zašto onda ipak gledamo DJH?
Odgovor je jednostavan. Služi mi kao priprema, uvod i “moje vrijeme” prije ulaska u novi dan. Nešto kao ritual, da. Zapravo, naš ritual. Mjerimo uspješnost (ne)prospavane noći po vremenu početka te HRT-ove emisije (budimo se u isto vrijeme s početkom emisije, a ponekad se i mi pripremamo s voditeljima), veselimo se kašnjenju na prva javljanja kada nas posreći (o tome vam pričam), mjerimo raspoloženje uspoređujući se s voditeljima (najsličnije smo ujutro Krešimiru Volareviću), ja poslušam vijesti i pregled događanja uz kavu (beba na pola sluša, na pola istražuje svijet oko sebe), a nakon toga gasimo tv i punom parom ulijećemo u dan.
Zašto ipak ne pogledamo nešto na tv-u barem dok ona spava?
Ne znam baš odgovor na ovo pitanje. Po danu uvijek nešto radimo u tom razdoblju, a navečer obično padnemo od umora zajedno s njom u krevet i zamišljamo buđenje nakon prvih vijesti na DJH.
Kakve sadržaje ti biraš za svoje dijete? Kako se nosite s izazovom ekrana? Tipkaj mi na info@razvojniputokaz.com
