Cijeli život, privatno i profesionalno, okružena sam djecom. Komunikacija s njima dio je mojih ugrađenih alata i načina ponašanja. Uživam u interakciji s djecom, u ostvarenju ciljeva kroz terapijski rad s njima, u odgovaranju na pitanja u učenju od njih iz različitih izazovnih situacija, u promatranju i poticanju njihova razvoja. Međutim, priča koju danas želim podijeliti s tobom potpuno je drugačija.
Radi se o šumu u komunikaciji.
O udarcu o zid. O neuspjehu. O nepovezivanju na pravi način. O drami i stresu.
Svaki početak je težak
Svaki početnik, a pogotovo novopečeni magistar struke, želi pokazati svoje znanje i predstaviti se u najboljem svjetlu kada krene raditi. Za sebe volim reći da sam perfekcionist, u pozitivnom i u negativnom smislu, pa sam ja od sebe očekivala odmah više. Odnosno sve izazovne situacije koje sam imala trudila sam se što brže, bolje i efikasnije riješiti, dodatno se educirati i upijati kao mala spužvica kako bih što prije ostvarila neka iskustva, a ne samo vladala teorijom.
Tako sam se dodatno educirala u području senzorne integracije te sam vrlo brzo, još kao edukantica, krenula raditi s djecom u senzornoj sobi. Terapijski rad oduvijek mi je ono što mi leži i u čemu uživam.
Trenutak u kojem roditelj kao promatrač i sudionik terapije misli da se s djetetom samo igram moj je cilj. Opuštenost i zaigranost te lakoća u komunikaciji koja potiče razvoj, a ujedno rješava izazove- savršenstvo.
Nije li to zapravo cilj svakoga od nas u bilo kojoj vrsti interakcije s djetetom?
Lakoća u komunikaciji - cilj svakoga od nas
No to savršenstvo i taj osjećaj poletnosti i lakoće nije uvijek lako postići, pogotovo ako ne ostvarimo prvi pozitivan dojam što sam naučila na ovom primjeru. Ova priča je takva.
Naime, u senzornu sobu došao mi je dječak s dijagnozom iz spektra autizma. Dakle, računala sam na teškoće u komunikaciji. Znala sam da kontakt očima ili verbalnu komunikaciju ne trebam nužno očekivati i da pozitivan prvi dojam možemo ostvariti i bez toga.
Dječak je ušao u čekaonicu ispred senzorne sobe u pratnji roditelja. Jedva su ga uspjeli nagovoriti da uđe. Ja sam ih dočekala na ulazu i pozvala da uđu kao što to obično radim, ali onda je uslijedila drama.
Plač. Disregulacija.
Trebalo je gotovo pola sata da se dječak smiri. A tada sam zatražila od njih da mu skinu cipele i čarape te da uđe u senzornu sobu. To je bio još veći šok. Odbijao je skinuti cipele i čarape, a roditelji su ustrajali. Ja nisam znala što napraviti, ali sam mislila da će biti dobro kad uđe u sobu i kada se zainteresira za nešto od ponuđenih stvari. Mislila sam da ću tada biti svoj na svome i da ću ga pridobiti kroz aktivnost koju sam izabere.
Međutim, njegov plač i disregulacija nastavili su se sve do kraja zakazanog termina i nismo uspjeli ući u sobu kao ni ponovno obuti cipele.
Sve je palo u vodu
Izašao je bosih nogu natrag do parkinga i njihovog automobila. Roditelji su se ispričavali meni, ja njima. Tješila sam ih da je to normalno, da je bilo prestimulirajuće za njega danas i da smo pogriješili s inzistiranjem. Dala sam im novi termin i dogovorili smo se da ćemo sljedeći put drugačije, pametnije.
Iskreno, bojala sam se idućeg četvrtka kada je bio zakazan novi termin. S grčem u želudcu odradila sam djecu prije i samo sam mislila što će i kako će biti s ovim dječakom. Stigli su. Parkirali su auto. Krenula je drama. Plakao je samo kada je vidio parking, a kamoli čekaonicu ili senzornu sobu. O cipelicama i čarapama da ne govorim.
Roditelji su ovog puta bili mirniji, ali svejedno nam nije uspijevalo. Ja sam ušla u senzornu, a njih sam same ostavila u predsoblju kako bi se izregulirali i dogovorili na način na koji oni znaju.
Nije funkcioniralo. Vrištao je. Bacao se po podu. Odbijao je. Plakao je. Tresao se.
Prekinuli smo i ovaj susret. Dogovorili smo idući za tjedan dana. Računali smo da će vrijeme izliječiti rane pa da ćemo tada krenuti ispočetka.
Došli su i idući put. Opet nije uspjelo. Došli su još jednom. Doveli su jednom i brata kao podršku. Jednom i najdražu igračku. Nije uspjelo. Amigdala je čudna stvar, ako jednom poveže nešto s neugodom, teško je to promijeniti, a pogotovo ako nemaš glavno sredstvo – komunikaciju.
Stres, frustracija i gubitak vremena
Osjećala sam se užasno. Dogovoreni termini samo su se nizali i propadali, nezadovoljstvo je raslo, roditelji su bili isfrustrirani, a ja još više.
Nisam spavala noćima prije njegovog termina sutradan, a nakon “odrađenog” susreta negativni osjećaji samo su se nagomilavali u meni. Osjećala sam se bespomoćno. Kao da ne znam što radim. Kao da ono što mi je moje i prirodno više ne postoji. Kao da je iščeznulo. Kao da nemam više načina kako se nositi sa situacijom, a primorana sam. Tu su. Imaju pravo na mene i na moju pomoć, a ja im pomoć ne mogu ponuditi. Izgledalo je kao gubljenje vremena, kao oduzimanje termina nekome tko bi zaista profitirao od senzorne sobe. Činilo se bezizlaznim.
Ipak, s druge strane osjećala sam više od ičega da se želim povezati s dječakom, da mu želim pomoći, osjećala sam njegove emocije, njegove strahove, njegovu preplavljenost.
Nisam znala. Blokirale su me negativne emocije i stres prouzrokovan onime što je moja amigdala zapamtila.
A zašto točno često ne ostvarimo dobar odnos s djetetom pročitaj ovdje.
Instinkt, empatija i želja za višim ciljem
Odlučila sam da neću odustati, da ih neću uputiti negdje drugdje, da ga neću ostaviti.
Tada sam se javila svojoj mentorici za superviziju, a podijelila sam problem i u grupi senzornih pedagoga koji su zajedno sa mnom polagali ispit iz senzorne integracije. Dobila sam podršku, utjehu i objašnjenje da ova situacija nema direktne veze sa mnom ili s mojim znanjem, da je stvar samo u komunikaciji i da je potrebno vrijeme. Kao stvari koje sam već i sama znala ili slutila, ali puno teže kad imaš realan slučaj i izazov pred sobom. Kad se radi o realnim ljudima, o njihovim životima i o pomoći koju neminovno trebaju.
Kroz superviziju radila sam na tome kako razgovarati s roditeljima, na što njih uputiti i kako definirati mini ciljeve koje želimo ostvariti.
Odlučila sam potpuno promijeniti perspektivu, prvo sebi, onda njima, a nadala sam se da će to posljedično potaknuti i dječaka zbog kojeg smo svi tu. To definitivno nije lako, boriti se sam sa sobom najteže je. Dobila sam nekoliko ideja iz grupe senzoričara te sam odlučila sam isprobati i neke od njih.
I terapeuti su ljudi. Osjećaj da nismo sami vodio nas je.
Malo po malo kroz dogovorene desetominutne susrete između termina druge djece kroz razdoblje od dva tjedna odrađivali smo prilagodbu. Roditelji su bili zaduženi za kreiranje idealnih uvjeta kod kuće i na putu do senzorne, a ja za dočekivanje na parkingu i lagano dolaženje do predsoblja.
Ono što sam odlučila upotrijebiti bio je prijelazni objekt, baš poput dekice ili krpice ili najdražeg medvjedića uz koje se djeca vežu primjerice kada se odvajaju od roditelja i kreću spavati u posebnoj sobi ili pri kretanju u vrtić ili kao utjehu i sigurnost za uspavljivanje.
Pojavljivala sam se svaki put na parkingu u istoj odjeći, obući, jednako svezane kose i s istim prijelaznim objektom, autićem. Uz pomoć supervizorice i podrške kolegica koje su prolazile slične stvari, malo po malo izgradila sam odnos s roditeljima, povezala se s njima na novoj razini te smo zajedničkim snagama došli do rješenja i povezivanja s dječakom.
Što smo postigli?
Rezultat koji smo postigli kroz nekoliko tjedana bio je potpuno spontano i samostalno ulaženje u čekaonicu, skidanje cipela i čarapa i ulaženje u senzornu sobu. Bez plača, bez disreguliranja.
Dijete kojemu je senzorna soba izazov i u kojem ga čeka borba sa samim sobom, rast i razvoj, trud i umor, ali i zadovoljstvo postignutim ciljem samostalno je ulazilo i dolazilo u taj prostor.
Dijete koje je vrištalo izlazeći iz auta na parking, potpuno regulirano samostalno je dolazilo k meni u senzornu.
Svi volimo krajnji osjećaj zadovoljstva
Unutarnji osjećaj zadovoljstva postignutim u meni je budio najljepše emocije. Moj život, pogled na svijet i na ono čovjeku svakodnevno – komunikaciju i povezivanje s djetetom, promijenili su se.
Bilo mi je nemjerljivo drago što sam ustrajala, što oni nisu odustali, što smo uspjeli. Što smo promijenili perspektivu, što smo se presložili. Najviše sam bila sretna što smo mi odrasli uspjeli presložiti sami sebe u korist djeteta, a onda komunikaciju prilagoditi njemu, slušati njega, voditi se njegovim ponašanjima i onime što nam on pokušava objasniti.
A najvažnije od svega, razumjeli smo se.
Osjećaj povezanosti koji se stvori u takvoj situaciji, neizbrisiv je. To su ona iskustva koja ostavljaju trag, neizbrisiv trag kroz srce i dušu. Neizbrisiv trag rasta i razvoja, pomaka prema naprijed.
Imaš pitanje o izazovnim situacijama s djecom? Čekam te na info@razvojniputokaz.com ili na Instagramu.